Vježbanje nekad i sad

Kako je to bilo u počecima?

Donosimo tekst o razlikama u načinu treniranja nekada i sada. Autor teksta: Gordan Krajačić, prof. kineziologije i nosioc majstorkih znanja u nekoliko borilačkih vještina.

Kad sam počeo trenirati borilačke vještine u klubovima – 1977. pa na dalje tada se zemlja u kojoj smo živjeli zvala Jugoslavija. U toj Jugoslaviji se vježbalo bar u mojoj Dugoj Resi tako da s ne smije koristiti strana terminologija, na Karateu niti jedan japanski naziv, na Taekwondou niti jedan korejski naziv u Judu ili Jiu Jitsu niti jedan japanski naziv. To bi bilo antisocijalistički i strana propaganda, a to se ne smije, jer tako bi propagirali tuđe i podrivali socijalističko i komunističko znanje.

No kako dolaze nove generacije pojačava se i naša znatiželja i želja za znanjem, a znanje ne može zaustaviti niti jedan režim. Također se nije smjelo vježbati s utezima za bilo koji sport pa tako ni u borilačkim vještinama. Takve državne zabrane su bile na snazi daleko u osamdesete. Utezi, govorili su razni stručnjaci i nestručnjaci su štetni za zdravlje, opasni i sl. U borilačkim klubovima u kojima sam tada vježbao treneri su nam zabranjivali rad s utezima.

Vrlo je zanimljiva ta ostavština Jugoslavenski krivih predodžbi – dugo se održala. Vježbanje nekada je bilo čvrsto i jako i s puno entuzijazma i to kakvog entuzijazma – do 1990. godine ja nisam imao originalnu odjeću za moje vježbanje borilačkih vještina, moji prvi Kimono, moj prvi Dobok – sve mi je to moja baka Milica šivala od plahti koje sam maznuo mami. Moje prve medalje na natjecanjima su osvojene u plahti – u odjeći od plahte. Nije mi to smetalo niti najmanje.
Baka je odlično šivala – dizajn je bio točno onakav kakav sam htio, no svejedno i dalje taj dobok je bio napravljen od plahte. Dugo vremena sam imao sam taj jedan dobok, pa nakon par godina dva.

 

Izvori korisnih informacija nekada

Danas mi je jako smiješno kada čujemo neke sportaše kako su im uvjeti za trening teški jer nemaju klima uređaj u dvorani, jer im je vruće, hladno, sparno, kako bi vježbali tu i tu ali da je tamo toplo i mekano, pa bi ovo pa ono…Ljudska razmaženost ne čini šampione.

Savjet stare škole: šampioni – prvaci na natjecanjima ne sjede i ne pušu, stoje čvrsto i ne pokazuju zamor, tako zastrašuju protivnike.

Primijenite to u svom životu i vidjet ćete vrlo brzo odlične rezultate u svemu. Znanje se ne može zaustaviti i mi smo i u Jugoslaviji uspijevali nabavljati literaturu koja nas je zanimala i koja nam je trebala za naše vježbanje, tako da smo – nekolicina nas entuzijasta znali i terminologiju i povijest i filozofiju vještina koje vježbamo.

Zanimljivo je da kad sam došao studirati Fizičku kulturu – današnju Kineziologiju, na tom fakultetu 1991. godine još uvijek nisu imali pravu teretanu i isto tako još tada nitko u sportu – hrvatskom sportu nije zagovarao vježbanje s utezima i spravama za fizičku pripremu sportaša. Svi su govorili – čak i profesori fakulteta da s tim treba biti oprezan – dok je cijeli svijet već odavno rasturao na tom polju. Mislim da smo tada još uvijek za svijetom u pogledu fizičke pripreme kasnili jedno 20
godina a za Amerikom – oko 50 i više. U svoj američkoj literaturi devedesetih najnormalnije se koriste vježbe s utezima kao sastavni dio svakog sporta.

Izvor fotografije: http://www.blackbeltmag.com

 

Možete zamisliti razočaranja od mene i mog kolege Tušeka kad smo u fakultetskoj knjižnici pitali imaju li magazin Black Belt o borilačkim vještinama…a oni tamo u čudu…pa nemamo, pa što je to…i tako Tušek i ja obiđemo 5 profesora na faksu da bi fakultet počeo naručivati Black Belt i još neke časopise o fizičkoj pripremi iz Amerike.

Znanje koje su mi predavali na fakultetu o načinima i mehanizmima vježbanja već su mi bili poznati jer sam i sam proučavao stranu literaturu cijeli život prije faksa. Tek nakon 1990. godine u Hrvatsku se počelo slijevati pravo znanje o vježbanju i sportu.

Do tada su samo pojedini individualci imali uvid u pravo znanje. Naravno da se sva saznanja nadopunjuju i mijenjaju pa tako i znanje o vježbanju, tako da danas vi moderni borci 21. stoljeća i ljudi 21. stoljeća morate znati načine treninga iz prošlosti jednako kao i najmodernije načine vježbanja.

 

 

 

Povezanost i prijateljstvo kroz trening

Naše vježbanje nekada nosilo je veliku povezanost vježbača, prijateljstvo, veze i ljubavi između članova i članica, uzajamno pomaganje i uvažavanje.
Što se tiče fizičkog dijela vježbali smo na sve moguće načine i na svim mjestima, ne samo u dvorani. Nije nas moglo omesti ništa u našoj potrazi za znanjem, ni socijalizam, ni komunizam, ni zabrane ni Jugoslavija, ni nitko.
Naš trening je bio jako čvrst kad dosegneš taj nivo da možeš to podnijeti, na treningu smo radili sparinge bez zaštitne opreme – ikakve ali i bez brige o kategorijama, ponekad si se morao boriti s divovima od 2 m i 130 kg, a ponekad s manjima od sebe, sve to nas je činilo raznovrsnim borcima, sposobnima na sve izazove. Uz sve to nismo zaboravljali i mekani dio treninga, masaže i istezanja, disanja i opuštanje.

O starom treningu reći ću još samo ovo – ja i dalje vježbam na taj način, istinski čvrsto, istinski mekano, a da je taj način ispravan odaje nam to jedna velika činjenica – jako puno takvih vježbača iz mojih dana postali su Istinski Ratnici u Domovinskom ratu, te su pobijedili sve bitke koje su pred njih postavljene, časno i pošteno i ostali časni i pošteni ljudi.

 

Savjeti za nove naraštaje

Danas apeliram na sve vježbače da najviše pažnje posvete vježbanju ispravne tehnike, ispravna tehnika je najvažnija u vježbanju bilo čega. Ako tisuću puta stanete krivo makar i za milimetar, 1001 put nešto će puknuti u nozi zbog tog krivog stajanja, nešto će popustiti – ligament, tetiva, hrskavica ili mišić i tada ćete izvrnuti zglob, slomiti ud i sl. Da se to ne desi, da možete izvoditi maksimalne napore u svojim disciplinama i u životu, vaša tehnika mora biti savršena.
Vježbanje tehnike je jednostavno, svi vaši zglobovi moraju biti uredno i udobno anatomski i fiziološki poravnati i u idealnim odnosima jedni prema drugima, ako to nije tako, tehnika je kriva, maksimalan rezultat izostaje, događa se pogreška u nastupu, obrani i u životu.
Vježbanje nekad prije je bilo jako dobro baš zbog inzistiranja na toj tehnici, jako smo tesali i tesali osnovnu tehniku i imali posebne treninge samo osnovne tehnike. Vježbala se ispravna tehnika u tisućama ponavljanja u kretanju po dvorani. Svi zajedno-jedan udarac-jedan stav i radi, radi, ponavljaj, ponavljaj, pa druga tehnika i tako dok ne iscrpiš sve moguće znanje, a to je znalo trajati satima, satima bez zamora, satima s voljom i entuzijazmom, satima s veseljem. To nas je sačuvalo od ozljeda i dalo nam sposobnosti koje vježbači koji nisu tako vježbali nisu imali.

 

Oružje i oprema za trening

Oružje i opremu smo dijelili, cijeli klub je imao samo 4 para rukavica, ili 4 fokusera i vreću ili samo dva štitnika za natjecanja, i svi smo bili u tom istom znoju, nitko se nije razbolio jedan od drugoga. Oružje poput nunčaka, štapova, palica i drvenih noževa bili su sastavni dio svakodnevnog treninga.

Danas se sve može kupiti, naći, nabaviti, pročitati, ali ja imam puno poznanika koji imaju sve to i stotine knjiga o BV-u ali nisu pročitali niti jednu. Nekad smo išli u Zagreb samo da bi kupili knjigu o borilačkim vještinama ili o vježbanju, bilo kakvu knjigu od bilo kojeg stila i majstora. To je bio doživljaj, naći ju u knjižari, vrtjeti ju po rukama, pomirisati stranice, kukati zbog cijene i dati svu ušteđevinu za jednu knjigu. Tako se radilo nekad – danas na internetu nabaviš kaj hoćeš i onda to spremiš i nikada ne pročitaš?!? A kamo li da upotrijebiš nova stečena znanja.

Moja prva uspješna obrana od napada na ulici je bila uspješna zbog tako kupljene knjige iz koje sam vježbao po cijele dane, satima i satima, kao klinac koji uopće ne razumje baš najbolje što to sve radi, ali sam osjećao da je to dobar način.
Nekad smo imali ogromno poštovanje prema svom treneru i starijim učenicima. Nisi mogao zamisliti da ideš s njim na sok u kafić poslije treninga sve dok te trener nakon par godina nije pozvao da se priključiš toj elitnoj ekipi. Takvi su tada bili dani.

Danas na internetu imamo sve neke jake i hrabre borce koji po forumima mlate hrpe gluposti i pljuju jedni druge, naravno anonimno. Nekada u stara vremena, a tako i danas, kad nešto kažeš onda stojiš iza toga svojim imenom i prezimenom ispred cijelog svijeta, zato što govoriš istinu i zato što si ispravan. Anonimnost u javnosti dok pričaju gluposti, traže samo kriminalci, jadnici i kukavice. Pravi borci, ratnici i duhovnici uvijek stoje svojim imenom iza svoje riječi. To je put od nekada koji nastojite i danas usvojiti.

 


Izvor istaknute fotografije: http://www.jungstkd.com

Post Author: Sensei