Azijska avantura Fluid balance – creative acrobatics teama

Avantura Nikole Oreškovića i Katjuše Kovačič

 

Hvala Bogu da postoje ljudi koji, bez obzira na sve nedaće i prepreke koje ih okružuju, ulažu u svoj razvoj i trude se živjeti život kakav žele i kako osjećaju da treba. Imamo sreće da poznajemo takve ljude i da možemo njihova iskustva kroz naše tekstove prenijeti i vama. Nedavno smo imali priliku razgovarati s jednim od tih ljudi i u nastavku vam donosimo njegovo iskustvo. Nikola i Katjuša zaputili su se u avanturu po Dalekom Istoku i tamo su odlučili upiti borilačka znanja sa samog izvora.

Na tom su putovanju napravili i odličan dokumentarac.

 

 

 

 

Najbolje od svega je što je Nikola odlučio s nama podijeliti dojmove s puta.

Pozdrav Nikola, znamo da si se nedavno vratio s vrlo zanimljivog putovanja na kojem si učio i proučavao tradicionalne borilačke vještine na samom izvoru. Drago nam je da želiš našim čitateljima prenijeti barem dio tog odličnog iskustva.

Sensei:

Možeš li nam reći gdje si bio?

Nikola:

Fluid balance – creative acrobatics team (Katjuša Kovačič i Nikola Orešković) upravo se vratio s putovanja po Maleziji, a najviše vremena proveli smo na Borneu.

Sensei:

Kako to da si se odlučio na takvo putovanje?

Nikola:

Često putujem, posebno u zimskim mjesecima i to u toplije krajeve; zima u Europi nije moje najdraže godišnje doba.  Volim boraviti u azijskim (pogotovo jugoistočno azijskim) zemljama iz više razloga – naveo sam već razliku u klimi; azijski način pripreme hrane i gledanja na namirnice mi jako paše, kao i iznimna praktičnost i pristup svakodnevnim životnim situacijama – što se uvelike vidi i u azijskim borilačkim vještinama. Jedan od razloga za putovanje bio je samorazvoj – želio sam probati Silat, malajsku (kad kažem malajsku, mislim na područja koja su većinski naseljavali malajski narodi – Filipini, Indonezija, Borneo, Malezija, Singapur…) borilačku vještinu koja me ljepotom i efikasnošću oduvijek privlačila.

Sensei:

Koliko si proveo vremena tamo?

Nikola:

U Maleziji smo proveli mjesec dana, od čega oko 2 tjedna na Borneu u pokrajini Sarawak.

Sensei:

Kako su te primili?

Nikola:

Malajska gostoljubivost me oduševila! Bornežanska pogotovo – iako ih Maležani s poluotoka zovu malko pogrdno “jungle people” – Bornežani su prijazni, otvoreni, iskreni i voljni pomoći. Prvi primjer (koji je čest u capoeira krugovima) – par dana prije puta, preko Facebooka sam tražio postoji li kakva grupa capoeire na Borneu; i našao sam! Postoji! Javio sam se instruktoru Malcolmu, treneru grupe da Katjuša i ja dolazimo na Borneo, te da smo oboje profesori capoeire i da bismo rado trenirali s njima, napravili capoeira rodu (krug) i možda razmijenili iskustva i znanja. Malcolm se javio odmah, dočekao nas na aerodromu, odveo na ručak i nakon toga smo se družili s njim i capoeira ekipicom gotovo svaki dan 🙂 Za novu godinu vodio nas je na večeru sa svojom obitelji u jedan od restorana – hrana je bila savršena! Održali smo i hand balancing radionicu, par treninga capoeire te prezentaciju na festivalu borilačkih vještina – što nas je dovelo do Sophiana i Silat gurua Mohammada Alija.

Sensei:

Na koji se način trenira tamo? Ima li razlike u treningu ovdje “na Zapadu” i tamo?

Nikola:

Razlike u načinu treninga i u samom pristupu postoje, jer je i azijski način viđenja svijeta i pristupanja problemu znatno različit od europskog. Ono što sam vidio na Silat treninzima je iznimno poštovanje prema učitelju i starijim instruktorima (što je visokoprisutno i u malajskoj (općenito azijskoj) kulturi – poštovanje prema starijima. Prijatelj Zahir mi je to ovako probao približiti: “Čak i ako je osoba s kojom razgovaraš starija od tebe samo jedan dan, ta osoba i dalje ima jedan dan životnog iskustva više od tebe, hoda po ovoj zemlji jedan dan duže, to treba poštovati”.
Vrlo je teško pristupiti Silat akademiji i pridružiti se treninzima, barem koliko sam vidio u Sarawaku. Silat zajednica je jako zatvorena, tehnike se prenose generacijski i kroz krvno srodstvo. Kaže se da vrsta Silata ima koliko i otoka u Australaziji – dakle, nebrojeno!
Mi smo imali sreću da smo glavnog trenera Sophiana i guru Alija upoznali na prezentaciji, i bili su nam iznimno zahvalni što smo uveličali događaj prezentacijom capoeire (kao što sam i rekao – Silat scena je vrlo zatvorena; jedna od Silat akademija je organizirala prezentaciju borilačkih vještina, ali kako su većinom samo međusobno u kontaktu – prezentacija se gotovo pretvorila u predstavljanje različitih škola Silata i drugih malajskih borilačkih vještina).
O samim razlikama u treningu – osim iznimnog poštovanja, disciplina je na vrlo visokom nivou; u Betawi školi, trenira se forma koju zovu osnovnih 7 (načina odgovora na jednostavan napad) te specifična tehnika disanja. Iz čvrste forme, kroz kasniji trening s partnerom razvijaju neslućene kombinacije kroz igru (jedna od mnogih stvari vrlo sličnih capoeira pristupu!). Vrlo puno pažnje posvećuju praktičnoj primjeni i efikasnosti tehnika, bilo da se radi o tehnikama nožem, mačetama, štapom, palicama ili golorukoj borbi. Silat je iznimno interesantna i kompleksna vještina; način na koji skraćuju distancu, napadaju i eskiviraju vrlo je inovativan i specifičan. Sposobni su pretvoriti bilo koji objekt blizu sebe u potencijalno oružje – bilo da se radi o kemijskoj olovci, žiletu, komadu namještaja…

Nakon-treninga

Sensei:

Koju si glavnu stvar tamo naučio?

Nikola:

Gostoljubivost.

Dali su mi takvu lekciju koju neću nikada zaboraviti 🙂 pokazali su što znači biti izniman domaćin; bez pretjerivanja – navikao sam kroz capoeira krugove da je sasvim normalno ugostiti strance, nahraniti ih i ponuditi im spavanje u vlastitom stanu, dok god se bave capoeirom – postoji to capoeira “pleme” bez obzira na to što razne škole mogu imati dijametralno suprotne poglede – ali na Borneu sam doživio level-up 🙂
Od trenutka kada je maha-guru odlučio da nas podučava, dan je izgledao otprilike ovako – Sophian (glavni trener) bi došao autom po nas, odveo do akademije gdje bismo imali privatne sate s njim, Halemom (guru-muda ili mladi majstor) i maha-guru Allijem (velemajstorom). Trening nije bio vremenski ograničen – nesebično su prenosili znanja dok god smo mogli upijati; znali smo biti po nekoliko sati u akademiji. Nisu nas tretirali kao početnike, već su nadograđivali Silat našem znanju iz drugih borilačkih vještina. Nakon treninga, maha-guru bi nas svaki put odveo u svoju kuću, gdje nas je njegova žena već čekala s ručkom, čajem i kolačima. Nakon hrane i druženja, Sophian bi nas odvezao kući. Naglasit ću da nas treninzi nisu koštali ni kune, i čvrsto su odbijali ikakvu naknadu; bili su “počašćeni što smo im gosti i što se interesiramo za Silat”. Na kraju nam je maha-guru dodijelio diplome za sudjelovanje na treninzima, poklonio majice, kape, torbu… Da bi se barem malo odužio, napravio sam kratki dokumentarac o Betawi Silat akademiji. Napomenuo bi još da je guru Alli čovjek vrlo širokih pogleda i bogatog životnog iskustva, što se vidi i u njegovom pristupu borilačkim vještinama.

Poštuj prirodu.

Mi Europljani ne živimo u okruženju gdje iz šume, rijeke ili mora potencijalno vreba smrt. Jednom prilikom bili smo na prekrasnoj pješčanoj plaži, s prašumom u pozadini, a plaža je bila – gle čuda! Samo za nas! 🙂 I tako smo naravno uživali u kupanju i suncu – da bismo, kad smo se vraćali, kroz priču s lokalnim Malajcem saznali u kojoj smo opasnosti bili! Scena je bila prilično filmska:

“Kupali ste se na plaži?!

Da.

Niste vidjeli znakove?!

Ne. Kakve znakove?

Pa da ne ulazite u vodu, jer je to područje habitat slanovodnih krokodila, koji su vrlo agresivni! Danas sam slušao na radiju kako su jučer ovdje pronašli samo nogu nekog lika!”
Mi smo, eto, imali sreće. I naučili lekciju.

Habitat-slanovodnih-krokodila

Sensei:

Koji su ti daljnji planovi po tom pitanju?

Nikola:

Mislimo i dalje proučavati Silat, raditi na tehnikama i principima koje smo pokušali usvojiti za kratko vrijeme boravka, te neke principe utkati i u fluid balance treninge. Planiramo se vratiti na Borneo, ovaj put na tri mjeseca. Organiziramo fluid balance camp u Kuchingu u prosincu 2018. godine. Kamp će trajati 10 dana, te ćemo osim kretačkih disciplina poput fluid balancea (koji uključuje segmente: hand balancing, acrobatic flow, partner acrobatics, movements of the spine, partnering…), suvremenog plesa i capoeire održati i predavanja o prevenciji ozljeda, rehabilitaciji i prehrani, koja će voditi specijalisti u svome području (Urša Rupnik – suvremeni ples; Sebastjan Simler – pre-hab/rehab, tjelesna priprema, prehrana…) Uključit ćemo u aktivnosti i treninge Silata, ponuditi mogućnost posjeta cultural villageu, plaži te prekrasnim nacionalnim parkovima (priroda na Borneu je čarobna!) – no o događanju više drugom prilikom, kad posložimo cijelu konstrukciju!
Želja mi je i dovesti Sophiana, Haleema i guru Alija u Hrvatsku da održe seminar Silata, mislim da bi bilo interesenata; želio bih pružiti priliku ljudima s ovih prostora da iskuse Silat s izvora, kao što smo i mi imali priliku; pogotovo od majstora Alija. Javit ću pravovremeno čitateljima portala informacije o seminaru Silata koji planiram organizirati u Zagrebu 😉

Trening_Capoeire


Izvor teksta, fotografija i dokumentarnog filma: Nikola Orešković

Post Author: Sensei