Svjetlost igra veoma važnu ulogu u našim životima. Svi mi znamo da bez svjetlosti nema života!
Blagodati svjetlosti zadiru puno dalje od našeg osobnog osjećaja ugode i dobrobiti: ona je ključni dio našeg biološkog sustava, koji je neophodan za ispravno funkcioniranje metaboličkog i imunološkog sustava.
Većini enzima, hormona i vitamina neophodno je potrebno svjetlo kako bi ispravno funkcionirali. Primjer koji je svima poznat je veza između sunčeve svjetlosti i vitamina D. Bez sunčeve svjetlosti naše tijelo ne može proizvesti vitamin D, a nedostatak ovog vitamina može uzrokovati rahitis.
Dobar primjer koji pokazuje koliko mnogi enzimi trebaju svjetlost kako bi mogli normalno funkcionirati su enzimi koji su odgovorni za liječenje žutice (ikterus) kod novorođenih beba. Radi toga se bebe koje imaju žuticu stavljaju ispod plavog svjetla kako bi se bolest izliječila.
Mnogostruke su funkcije svjetlosti u ljudskom tijelu. Nedostatak svjetla može imati ozbiljne negativne učinke na naše tijelo te na normalne fiziološke procese u njemu. Kad god dođe do narušavanja normalnih fizioloških procesa te ravnoteže među njima, dolazi i do bolesti.
TERAPIJA SVJETLOM – POZNATA TISUĆAMA GODINA
Terapija svjetlom poznata je odavno, već tisućama godina ljudi širom svijeta poštuju važnost koju svjetlo ima za normalno funkcioniranje ljudskog tijela. Prvi izvor svjetla koji se koristio u medicinskom liječenju bio je sunčevo svjetlo. Korištenje sunčeve svjetlosti u medicinskom liječenju naziva se helioterapija.
Rane zabilješke pokazuju da se helioterapija koristi od otprilike 1400. godine prije Krista. Hindusi su liječili kožne bolesti koristeći razne trave te izlaganjem oboljelih sunčevoj svjetlosti. Hipokrat, koji je
živio u 5. stoljeću prije Krista, preporučao je sunčevu svjetlost u liječenju širokog spektra bolesti. Stari egipatski, grčki, rimski i arapski liječnici uključivali su terapiju svjetlom u svoje opće medicinske tretmane.
Iako je većina antičkih li ječnika vjerovala da terapeutski učinak sunčeve svjetlosti proizlazi iz topline sunca, tada nije postojalo pravo znanstveno objašnjenje terapije sunčevom svjetlošću. Krajem 19. stoljeća mnogi su liječnici priznali helioterapiju. 1903. godine u Leysinu u Švicarskoj dr. Rollier je otvorio prvu bolnicu za liječenje tuberkuloze i rahitisa ekspozicijom sunčevoj svjetlosti.
Godine 1914. objavljena je knjiga “La Cure du Soleil” u kojoj su izneseni rezultati postignuti uporabom helioterapije. Izlaganje prirodnoj sunčevoj svjetlosti na „otvorenom prostoru“ koristilo se pri liječenju rana u Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj tijekom Prvog (1939.-1945.) i Drugog svjetskog rata (1941.-1945.).